Roman U koži krokodila autorice Majde Tometić donosi toplu, ali istovremeno i potresnu priču o odrastanju, prihvaćanju i suočavanju s razlikama. Glavni lik je djevojka koja se osjeća „drugačijom” i često neshvaćenom, a kroz njezinu priču autorica nas vodi u svijet pun emocija, nesigurnosti i traženja vlastitog identiteta.
,,Klara, rodila si se u krivom spolu. Nisi nakaza, nisi frikuša, samo si trenutačno nesretno
stvorenje koje živi u koži krokodila.”
Majda Tometić piše jednostavnim, ali dojmljivim jezikom koji lako dopire do čitatelja. Likovi su živi i uvjerljivi, a teme koje se provlače kroz roman, teme prijateljstva, obitelji, škole, različitosti i samoprihvaćanja – bliske su svakome tko je ikada osjećao kako nekuda ne pripada u potpunosti. Naslovna metafora „koža krokodila” simbolično prikazuje zaštitu koju ljudi često stvaraju oko sebe kako bi se obranili od svijeta, ali i teret koji nose oni koji se skrivaju iza te oklopne površine.
,,Na trenutak me obuhvati tuga od trenutačnoga saznanja da me nitko ne razumije jer čak i oni koji vole, kao Stela, kao mama, kao tata, i znaju moju istinu, ne vole me ovakvog kakav jesam. Oni vole svoju predodžbu o meni. Ne zamišljaju me kao muškarca dubokoga glasa, koji će jednoga dana, u budućnosti, doma, na božićno okupljanje dovesti odabranicu svojega srca. Vide me kao spodobu, kao nakazu, kao čudnjikavu Klaru koja bi htjela biti Tomislavi svi
se, ne znajući i nesvjesno, ponašaju kao da će sve to nestati i mi ćemo se vratiti na početne postavke.”
Kroz misli i osjećaje djevojke Klare, autorica prikazuje borbu između želje da bude prihvaćena i potrebe da ostane svoja. Toplim i iskrenim tonom približava se svijetu i njihovim problemima, s puno empatije i razumijevanja, pa čitatelj lako suosjeća s likovima i prepoznaje vlastite strahove, nesigurnosti i nade.
,,Otac je htio da me zovu Srnom. Danas, u svojim mladim godinama nagrđenim zatvaranjem
u psihijatrijsku ustanovu, negiranjem moje biti, izrezivanjem mojih težnji i pretvaranjem mene u lutku za odijevanje s pomičnim rukama i nogama voljela bih da me nikada nisu stvorili. I da mi nisu nadjenuli ime Srna.
…
Posrnuće. Tako zovu moj nedavni govor o Srni. Govorila sam toga dana o Srni kao o nestvarnom biću koje živi kao sjena pored mene. Sjena Srna i ja, vuk. Osjećala sam da želim
biti vuk. I nisam imala nikoga na ovom svijetu tame, mraka, uličnih svjetiljaka i konjskih zaprega, znojnih konjušara i slobodnih momaka, na ovom svijetu obrnutih htijenja i osjećaja.
Sve što sam ikada pokušala napraviti za sebe, naišlo je na zid i, udarivši o zid, raspalo se na tisuće malih zrcalnih komadića u kojima su se nazirale vučje oči, ali gledala je preplašena
srna.”
Zanimljiva mi je bila koncepcija same knjige, isprepletene dvije priče koje paralelno pratimo, naizgled nespojive, a kada malo zagrebemo, toliko slične. Iako su napisane u različitim vremenima i stilovima, roman U koži krokodila i pripovijetka Duga povezuju slične teme – osjećaj nepripadanja, dječju osjetljivost i potragu za razumijevanjem.
,,Dragi moj dječače, ne odustaj od sebe. Svako biće na ovoj zemlji ima svoj san, a rijetki ga pretvore u budnost. Kad se probudiš, postaješ siva zona. Slijepa točka. I neka te ne bude strah, ako odeš iz sebe, svijet te neće samljeti. Ostat ćeš sam, na kraju puta, ali put je dug i glupo je stajati po strani.”
Priča Majde Tometić djeluje kao suvremeni odjek Šimunovićeve „Duge”. Umjesto tuge i beznađa, autorica nudi poruku o hrabrosti, samoprihvaćanju i nadi da promjena jest moguća – čak i kad se svijet čini hladnim i grubim.
Knjiga me se dojmila svojom iskrenošću i toplinom. Namijenjena je svim skupinama čitatelja, u njoj sam prepoznala emocije koje i odrasli često osjećaju – nesigurnost, strah od odbacivanja i želju za prihvaćanjem. Posebno mi se svidjelo što autorica, bez moraliziranja, potiče čitatelja na razmišljanje o empatiji i razumijevanju drugih.
Preporučila bih ovu knjigu svima koji vole priče o odrastanju i pronalaženju sebe. Može se čitati samostalno ili u usporedbi sa Šimunovićevom Dugom, jer zajedno potiču na razmišljanje o empatiji, različitosti i ulozi društva u odnosu prema stigmama oko nas.
