Tada sam prvi put pomislila da sam im teret. Da im zapravo uopće nisam potrebna. Da nema mene, mama ne bi bila tako umorna, a baka me ne bi morala čuvati i dolaziti po mene u školu. Jednostavno bi im bilo bolje bez mene.
Roman „Šuma u kući“ još jednom potvrđuje Alenu Mornštajnovu kao majstoricu pripovijedanja koja spaja napetu radnju, duboku psihološku analizu i snažnu poruku o ljudskoj prirodi. Knjiga započinje neobičnim događajem u jednom naizgled mirnom selu, gdje se u šumi nalazi kuća koju nitko ne poznaje – a unutar nje tragovi nečijeg života. Autorica majstorski gradi atmosferu tajne i nelagode, dok postupno otkriva sudbine likova koje povezuje upravo ta tajanstvena kuća u šumi.
Ali ima i takvih riječi i događaja koje radije smjestite na rub sjećanja i nastojite ih gurnuti u zaborav. Katkad to uspije, ali oni uporniji povremeno, u najgorem trenutku, izbace rogove i bolno vas podsjete da i vaš život, koji izgleda kao ružičnjak, ima oštro trnje.
Ovo je potresna i slojevita priča o obitelji, krivnji i tajnama koje mogu obilježiti više generacija, gdje se iza naizgled običnih života krije bolna istina. Iz stranice u stranicu otkriva se složena mreža obiteljskih odnosa, trauma i šutnje koja se prenosi kroz generacije. Mornštajnová i ovdje istražuje teme krivnje, sjećanja i potrage za istinom, kao i u svojim prethodnim romanima. Njezin stil je jednostavan, ali izuzetno
dojmljiv, a svaka rečenica nosi težinu emocije i otvara prostor za razmišljanje. Mornštajnová je poznata po svojoj sposobnosti da jednostavnim, ali snažnim jezikom prikaže duboke ljudske emocije. U ovom romanu posebno se ističe način na koji prikazuje kako trauma iz djetinjstva može oblikovati cijeli život, ali i kako su oprost i istina jedini put prema iscjeljenju. Atmosfera romana često je mračna i napeta, ali istovremeno ispunjena suosjećanjem i toplinom prema likovima.
Imali su moć nada mnom. Nametali su mi svoju volju. Htjeli su da ispunjavam njihove želje. Mogli su mi zapovijedati što smijem, a što ne smijem reći ili učiniti. Bez njihova dopuštenja nisam mogla ništa. Samo šutjeti. Šutnja je bilo moje jedino oružje.
Knjiga me od samog početka privukla svojom atmosferom tajanstvenosti i neizvjesnosti. Iako se radnja odvija sporo, svaka stranica me tjerala da nastavim čitati – upravo zbog osjećaja da se iza svakog detalja krije nešto važno. Posebno mi se svidjelo kako autorica ne nudi jednostavne odgovore: njezini likovi su složeni, ranjivi i vrlo stvarni. Nakon čitanja, dugo sam razmišljala o tome koliko malo zapravo znamo o ljudima oko sebe i koliko šutnja može oblikovati naše živote, ali i uništiti povjerenje i ljubav. „Šuma u kući“ nije ni najmanje lagano štivo, ali je iznimno dojmljivo. To je jedan od onih romana koji ostavljaju trag i potiču na razmišljanje. Mornštajnová piše tako da se čitatelj lako uživi u priču i suosjeća s glavnom junakinjom, čak i kada donosi teške odluke. Iako je knjiga tužna i ponekad bolna, na kraju ipak donosi osjećaj nade.
Nikad s nikim nisam razgovarala o mami, bilo me sram reći da me napustila, kao da je to bila moja greška. Kao da sam bila manje vrijedna, jer svojoj mami nisam bila važna toliko da ostane sa mnom. Odrastala sam s lažima pred očima, svi odrasli u mojoj okolini su lagali i skrivali istinu koja bi svijetu pokazala njihovo pravo lice i tako sam se i ja navikla na to, saživjela sam se s laži i smatrala je normalnim dijelom života.
Ovo je roman koji ostaje s čitateljem i nakon posljednje stranice. Podsjeća nas da svatko nosi svoju „šumu u kući“ – mjesto sjećanja, boli i tajni – ali i mogućnost da u toj šumi pronađe mir.
