„Baš ljubav” je debitantski roman Francesce Marie Benvenuto koji na snažan, iskren i vrlo emotivan način otvara vrata svijeta u koji rijetko dobrovoljno ulazimo, a to je svijet odrastanja na samom rubu društva. Glavni lik, petnaestogodišnji Zeno, odrastao je u napuljskoj četvrti gdje su siromaštvo, kriminal, zatvorske kazne i borba za preživljavanje dio svakodnevice. Otac mu je iza rešetaka, majka se bori kako zna i umije, a Zeno je već vrlo mlad uvučen u svijet krađa, preprodaje droge i nasilja. Kad završi u maloljetničkom zatvoru nakon što je pucnjem iz pištolja ubio čovjeka, čini se kao da njegov put ide ravno prema ponoru iz kojeg nema povratka.
Međutim, upravo ondje počinje njegova unutarnja priča. Učiteljica talijanskog predlaže mu da na papir zapisuje svoje misli, priče, ispovijesti, što god mu pomaže, što on prvotno odbija, a onda ipak prihvaća, ponajprije iz praktičnog razloga jer mu je obećano kako će mu to možda donijeti dozvolu da za Božić posjeti majku. No pisanje postupno postaje više od zadatka: pretvara se u ventil, u mjesto oslobađanja, u prostor u kojem napokon može biti dijete, ranjiv, zbunjen i strahovima izložen petnaestogodišnjak koji već predugo glumi odraslog muškarca.
Benvenuto se u romanu služi kombinacijom standardnog talijanskog i napuljskog dijalekta, što tekstu daje sirovost, autentičnost i određenu glazbenost. Čitatelj ponekad doslovno osjeti u uhu ritam kvartovskih ulica u kojima se možda ne govori lijepo, ali se govori istinito. To je jedan od najvećih aduta romana: glas koji ne glumi književnost, nego je pušta da progovori iz života.
I sama forma romana koja je ispovjedna, fragmentirana, gotovo dnevnička, stvara snažan osjećaj bliskosti. Zeno ne moli za opravdanja niti se trudi sebe prikazati boljim nego što jest. On samo pokušava razumjeti svijet koji ga je od najranije dobi naučio da je ljubav luksuz, a nada opasna. I upravo zato je toliko potresno kada pisanje počne otvarati pukotinu kroz koju ulazi upravo ono čega se odriče, a to je nada da se može promijeniti, da može zaslužiti bolji život, da iza sveg nasilja, pogrešaka i borbe postoji dječak koji nije izgubljen.
Knjiga, iako nije opsegom velika, funkcionira moćno i zaokruženo. Možda bi poneki sporedni lik i mogao dobiti više prostora, ali u konačnici fokus je tamo gdje treba biti – na Zenu, njegovoj unutarnjoj transformaciji i na svijetu iz kojeg pokušava izaći, a koji mu ne prestaje stajati na vratima.
Moj osobni dojam jest da je ovo roman koji se ne čita samo umom, nego i tijelom. Osjeća se ta težina i grč u želucu, u grudima, u tišini nakon zadnje stranice. To nije priča o kriminalu, nego o onome što kriminal ostavlja iza sebe: djecu koja su morala prerano odrasti i prestati biti djeca. Zeno svoju drugu priliku ne dobiva zato što je poseban ili izabran nego zato što je netko konačno imao strpljenja čuti ga. A ponekad je upravo to prvi, najteži i najvažniji korak.
Ovu knjigu preporučujem svima koji vole literaturu koja ne štedi čitatelja, koja postavlja pitanja, budi empatiju i podsjeća da je iza svakog naslova u crnoj kronici najprije čovjek, vrlo često dijete koje nikada nije dobilo priliku živjeti drugačije i ispričati svoju priču i razloge koji iza nje stoje.
