Roman Bijela kao mlijeko, crvena kao krv jedan je od onih naslova koji istovremeno pripadaju književnosti za mlade, ali bez problema nadilaze njezine granice. Priča prati šesnaestogodišnjeg Lea, živahnog, impulzivnog i često zbunjenog tinejdžera koji svoj unutarnji svijet tumači kroz boje, točnije crvenu i bijelu. Ova je metafora jedna od najjačih strana romana i vrlo često se u njemu ponavlja: bijelo je praznina, tišina, gubitak, dok je crvena boja ljubavi, života i svega onoga što ga pokreće.
„Da je uspoređujem s mirisom: ranojutarnji pijesak, kad je plaža još sama s morem. Boja? Beatrice je crvena. Kao što je ljubav crvena. Oluja. Uragan koji te pomete. Potres koji ti tijelo raznese u komadiće. Tako se osjećam svaki put kad ju vidim. Ona to još ne zna, ali jednog od ovih dana ću joj svakako reći.“
Autor uspijeva pogoditi i izbalansirati pravu mjeru između humora i drame, mladenačke neozbiljnosti i dubokih životnih pitanja. Leova ljubav prema Beatrice, djevojci koja se suočava s teškom bolešću, vodi ga na put odrastanja na kojem mora naučiti što znači biti odgovoran, odan, a ponekad i dovoljno hrabar da prihvati neizbježnu bol. Autor na vrlo suptilan način prikazuje koliko je teško mladom čovjeku prihvatiti granice vlastite moći, odnosno želju da spasi voljenu osobu i istovremeni strah od suočavanja s bolnom istinom.
„Samo se nasmiješim kada ju sretnem za vrijeme odmora. Načas me pogleda kao da me prepoznaje i uzvrati osmijeh. Više nije crven kao nekad, više je bijel. No ona je srce mojega sna. A moj je san crven i ja moram ovo bljedilo vratiti u ljubičasto-crvenu boju kakvu sam vidio da mi izlazi iz ruke. Više ne sumnjam. U onome je osmijehu smisao svega što tražim.“
Posebno je dojmljiv i lik profesora zvanog „Sanjar“, koji Lea usmjerava, potiče i uči ga gledati svijet hrabrije i dublje. Njegova uloga u romanu podsjeća nas koliko jedan inspirativan učitelj može promijeniti tijek mladog života. Kroz njega i Beatrice, Leo postupno napušta nezrelost i otkriva što znači voljeti bezuvjetno i prihvatiti neizbježno.
„Povjeriti svoju bol drugomu najljepši je čin povjerenja što čovjek može primiti.“
Radnja romana teče brzo, ali emocije se nakupljaju postupno, ostavljajući snažan dojam. D’Avenijin stil je jednostavan, ali i pun lirike. Rečenice su kratke i ritmične, kao da odražavaju burne misli tinejdžera koji pripovijeda. Zbog toga roman čitatelja drži blizu, gotovo intimno, kao da sluša ispovijest prijatelja.
Ono što me posebno privuklo ovoj knjizi jest njezina iskrenost. Dok sam čitala, imala sam osjećaj da autor stvarno razumije svijet mladih, njihovu potrebu za pripadanjem, snažne emocije koje često ni sami ne znaju imenovati i otvoreno pokazati, ali i njihovu nevjerojatnu sposobnost da vole velikim intenzitetom. Priča o Leu i Beatrice u meni je pobudila čitav niz osjećaja, sve od radosti i nade do tuge koja ostaje još dugo nakon čitanja.
„Čvrsta, nepomična pogleda upućena njoj, pitam se zašto bol i radost plaču na isti način.“
Najviše me se dojmila poruka o snazi ljubavi i hrabrosti. Iako roman donosi tešku temu, u njemu nema beznađa – naprotiv, ispod boli uvijek titra ideja da je ljubav iskustvo koje nas mijenja i potiče da rastemo. To je knjiga koja me podsjetila koliko je važno živjeti punim plućima, čak i kada se čini kako su okolnosti protiv nas.
„Leo, katkad se bojimo neprijatelja koji ni približno nije jak kako se čini. Samo ga bjelina kojom se prekrio u mrkloj noći čini tajanstvenim i strašnim. Pravi neprijatelj nisu vojnici premazani kredom, nego strah. Treba nam bijelo. Kao što nam treba crveno…“
Ovo je knjiga koja ostaje u mislima zbog svoje topline, nježnosti i dubine te je toplo preporučujem svima koji vole emotivne, iskrene i životne priče.
