Roman Monine oči Thomasa Schlessera istovremeno je oda umjetnosti i dirljiva priča o vezi između djeteta i starijeg člana obitelji, u ovom slučaju unuke i djeda. Naizgled jednostavna priča o desetogodišnjoj djevojčici Moni, kojoj prijeti gubitak vida, prerasta u meditaciju o tome što znači vidjeti, ne samo očima, nego srcem i umom. Kad joj liječnici daju zloslutnu dijagnozu, njezin djed, bivši profesor umjetnosti, odluči iskoristiti preostalo vrijeme da je nauči Monu “vidjeti ljepotu svijeta”. Svake srijede vodi ju u neki od muzeja Pariza, od Louvrea do Orsayja i Pompidoua, gdje zajedno promatraju jedno umjetničko djelo. Tako nastaje ciklus od 52 susreta – 52 tjedna, 52 slike, 52 male lekcije o životu.
Schlesser, koji je i sam povjesničar umjetnosti, majstorski spaja didaktiku i emociju. Njegov tekst odiše znanjem, ali i toplinom; svaka analiza djela vodi prema nekoj univerzalnoj istini – o ljubavi, prolaznosti, hrabrosti, gubitku ili nadi. Čitatelj se s lakoćom prenosi iz muzejske dvorane u vlastita sjećanja i neizbježno počinje promišljati o tome što za njega znači ljepota. Mnoge stranice djeluju kao pozivnica da odmah odemo u muzej, zastanemo pred slikom i pokušamo “vidjeti više”. I sami kao čitatelji spoznajemo mnoge nove činjenice koje u tim djelima ranije uopće nismo „vidjeli“ i osvijestili si.
Ipak, roman nije bez mana. Struktura je izrazito pravilna. Svako poglavlje prati isti obrazac: novo umjetničko djelo, razgovor, refleksija. Nakon određenog broja poglavlja to može djelovati repetitivno, gotovo kao školski ritam. Također, Mona ponekad razmišlja previše odraslo za svoje godine, pa dijalozi s djedom, koliko god bili topli, ponekad zvuče više kao filozofski seminar nego kao razgovor djeteta i starca. Unatoč tome, Schlesserov jezik ostaje nježan, nenametljiv i iskreno posvećen temi.
Ovaj me roman podsjetio na to koliko lako uzimamo vid – i ljepotu – zdravo za gotovo. Postoji nešto vrlo tiho, gotovo meditativno u načinu na koji Schlesser gradi svijet: dok Mona gubi pogled, čitatelj kao da ga ponovno stječe. Roman me više puta natjerao da zastanem i razmislim o slici, o svjetlu, o uspomenama koje nestaju ako ih ne “vidimo” svjesno.
Monine oči nije roman za one koji traže snažnu radnju ili iznenadne obrate. On se čita polako, kao posjet galeriji, s vremenom odvojenim za zastajanje pred svakim djelom i promišljanje o istom. Za one koji u književnosti traže ljepotu, smisao i tihe istine, ovo je knjiga koja nagrađuje strpljivost i budi zahvalnost.
Na kraju, rekla bih da Schlesserov roman funkcionira kao nježna lekcija o gledanju, ne samo očima, već cijelim svojim bićem. I iako povremeno posrne pod težinom vlastite didaktičnosti, njegovu iskrenost i humanost teško je osporiti. Preporuka svim ljubiteljima umjetnosti, ali i onima koji će to tek kroz ovaj roman postati.
