Božur Nere Kutlače zbirka je poezije koja se ne boji tijela, požude, ženskih osjećaja ni onih obiteljskih rana o kojima se najčešće govori tiho ili se ne govori uopće. Podijeljena je u šest pjesničkih cjelina koje čitatelja vode od strasti i ljubavne čežnje, preko prekida, obiteljskih odnosa i naslijeđenih trauma, sve do samospoznaje, slobode i prihvaćanja vlastitoga glasa.
U prvom dijelu zbirke autorica otvoreno progovara o ženskoj seksualnosti i potrebi za odnosom koji neće biti sveden samo na tijelo. Požuda ovdje nije površna ni dekorativna, već je usko povezana s jezikom, intelektom, sigurnošću i potrebom da zadovoljstvo bude obostrano. Lirski subjekt želi biti viđen u cijelosti: kao tijelo, ali i kao um, umjetnica i žena koja ne pristaje na nametnutu šutnju. Posebno mi se svidjelo što erotika u ovoj zbirci nije uljepšana ni prilagođena tuđoj ugodi. Ona je čas nježna, čas provokativna, sirova i ljutita, ali uvijek svjesna sebe.
Ipak, Božur nije isključivo ljubavna ili erotska zbirka. Za mene se njezin emocionalno najsnažniji dio nalazi u ciklusu Liturgija doma, u kojem pjesme progovaraju o nestabilnim obiteljskim odnosima, ovisnostima, nerazumijevanju i djetetu koje prerano preuzima odgovornost odraslih. Autorica ne pokušava jednostavno odrediti tko je kriv, a tko nevin. U istim ljudima prepoznaje i tamu i dobrotu, zbog čega su pjesme bolno životne. Dom istodobno postaje mjesto pripadanja i prostor iz kojega se mora otići kako bi se preživjelo. Posebno ostaje misao da zadaća djeteta nikada nije postati roditeljem vlastitom roditelju, jednostavna rečenica koja u sebi nosi težinu čitavoga odrastanja.
Zanimljivo je i izmjenjivanje ženskog i muškog glasa. Njihov odnos ponekad nalikuje ljubavnom dijalogu, ponekad svađi, a ponekad razgovoru koji se zapravo nikada nije dogodio. Ponavljanje obraćanja „o, milostiva“ pjesmama daje gotovo ritualan, starinski ton, dok slobodni stih, retorička pitanja, zagrade, igre riječima i neočekivane kulturne reference stvaraju dojam misli koja nastaje upravo pred nama. Jezik je izrazito prepoznatljiv: autorica često poseže za arhaičnim glagolskim oblicima, neologizmima, filozofskim pojmovima te antičkim i književnim motivima.
Upravo je takav jezik istodobno najveća posebnost i moguća prepreka zbirke. U najboljim trenucima daje joj snažan, gotovo mitski ritam i odvaja je od suvremene poezije napisane jednostavnim, razgovornim stilom. Na pojedinim mjestima, međutim, mnoštvo asocijacija, neobičnih konstrukcija i uzvišenih izraza može zamagliti emociju koja se nalazi ispod njih. Ovo nije zbirka koja se uvijek otvara pri prvom čitanju. Neke pjesme traže vraćanje, zastajanje i prihvaćanje činjenice da nećemo svaku sliku odmah protumačiti.
Kako se približavamo kraju, lirski subjekt sve manje moli druge da ga razumiju, a sve više uči razumjeti sebe. Ljubav više nije samo čežnja za drugom osobom, nego i odluka da se ne ponavljaju stari obrasci, da se stvara bez kompromisa sa sobom i da se drugome ostavi prostor za rast. Završna pjesma ne nudi veliko pomirenje ni bajkovit rasplet. On je tamo, ona ovdje, a između njih ostaju dah, sjećanja i tragovi nekadašnje bliskosti. Upravo mi se takav završetak svidio jer je tih, pomalo ironičan i iskren, neke priče ne završavaju konačnim odgovorom, nego prihvaćanjem njihove nedovršenosti.
Naslov Božur doživjela sam kao simbol same zbirke: raskošne, slojevite i nježne, ali istodobno teške, gotovo prepunjene vlastitim laticama. Ispod njezine ljepote nalaze se požuda, bijes, tuga, obiteljski ožiljci, umjetnost, feminizam i uporna želja žene da pripada prvenstveno samoj sebi.
Ovo je intimna, hrabra i nekonvencionalna zbirka za čitatelje koji vole poeziju snažnoga ženskog glasa, slobodne forme i filozofskih pitanja. Nije uvijek laka ni pitoma, ali upravo zbog toga ostavlja trag. Božur se ne ispričava zbog prostora koji zauzima, on se otvara pred čitateljem polako, latica po latica, otkrivajući da se iza svake nježnosti može skrivati rana, a iza svake rane mogućnost novoga cvjetanja.
