Potresna priča o nezapamćeno žestokoj oluji koja je uhvatila djecu pri povratku iz škole te ih doslovce zaledila tijekom višesatnog trajanja. O toj tragediji epskih razmjera napisane su brojne povijesne knjige i članci, a zahvaljujući Melanie Benjamin od prošle godine o tom nemilom događaju imamo i sjajan roman.
Riječ je o zaista tragičnom primjeru iskazivanja snage i surovosti prirode. Naime, 11. siječnja 1888. godine iz kanadske pokrajine Alberta krenula je najprije prema središnjoj Montani te potom Južnoj i Sjevernoj Dakoti iznimno snažna oluja koja je potom svoju snagu iskazala i na područjima niza drugih američkih saveznih država tog dijela kontinenta (Kanzas, Nebraska, Idaho, Wyomig, Minnesota…).
Sve je počelo dramatičnim padom temperature te nastavljeno snažnim vjetrom i snijegom koji su vidljivost smanjili na minimum. Dodatno je tragediji pridonijelo i to što je prijepodne na području svih spomenutih država bilo neobično toplo za to doba zime pa su se temperature, uz prekrasan sunčani dan, kretale iznad nule i dosezale do 5-6 stupnjeva Celzijevih.
Sve je to mnoge ljude, kao i djecu, nagnalo da tog dana na posao ili u školu odu sa što manje zimske odjeće. No, pitanje je koliko bi i odjeća pomogla nakon što je sa sjevera plavetnilo prekinulo zamračeno nebo i temperature koje su se za svega nekoliko sati iz plusa strmoglavile do -29 stupnjeva Celzijevih, negdje čak i -40! Uz strašan pad temperature, oluja je donijela veliko smanjenje dnevne svjetlosti, a žestoka snježna mećava ojačana zrncima pijeska koja su ranjavala lice i ruke dodatno je smanjila vidljivost na svega metar-dva. Tko god se našao u tim trenucima na otvorenom, ma koliko se blizu bilo kakve kuće ili doma nalazio, bio je u smrtnoj opasnosti. A mnogi su bili vani – djeca su se u nizu država vraćala kući iz škole, ljudi su se vraćali iz trgovina ili s posla, neki su obilazili stoku u štalama i oborima…
Najveći dio onih koji su se zatekli vani je ili poginuo, ili doživio teške ozebline. Svjedočanstva preživjelih ili onih koji su pronašli mrtve su stravična. U mjestašcu Plainviewu (Nebraska) učiteljica Gerda Olsen s troje je male djece ostala u školskoj zgradi. Do 15 sati potrošili su sva drva pa je ona odlučila probiti se s djecom kroz oluju do samo 75 metara udaljene njene kuće. Nažalost, vidljivost je bila tako mizerna da su zalutali – dva devetogodišnjaka i šestogodišnja djevojčica smrzli su se, a učiteljica je preživjela, ali su joj obje noge amputirane zbog teških ozeblina.
U istoj državi, u gradiću Mira Valley, devetnaestogodišnja učiteljica Raina Olsen također je, nakon što se nisu imali više čime grijati, odlučila trinaestero svojih učenika povesti do 2,4 km udaljene kuće u kojoj je stanovala. Da ih ne bi izgubila u oluji, ona je prije polaska od raznih krpa napravila veliki »konopac« za koji su se sva djeca držala. Iako s brojnim ozeblinama svi su stigli do kuće i preživjeli. Mnogi drugi nisu.
Upravo dramatične sudbine ove dvije mlade učiteljice kao temelj svog romana postavlja Melanie Benjamin, a za to je doba bilo tipično da su vrlo mlade djevojke, često tek koju godinu starije od svojih učenika, podučavale u školama, a svu posebnost tog posla ostvarivanog u nimalo lakim uvjetima autorica je sjajno opisala kroz likove Raine i Gerde.
Također su majstorski oslikani likovi djece, posebno djevojčice Anette, ali i brojni drugi likovi od kojih se izdvaja lik novinara Gavina Woodsona koji, ustvari, predstavlja priču i s njene negativne strane, točnije iz onog ugla kojim je američka politika tog doba atraktivnim oglasima iz Europe, ponajprije skandinavskih zemalja, privlačila naseljenike na područje zvano Great Plains darujući im zemlju nakon petogodišnjeg boravka, ali zaboravljajući im u tim pozivima kazati kako dolaze u zemlju surove prirode. Novinar Woodson sve to jako dobro zna jer je sam pisao te lažno pozitivne tekstove, a nakon strahotne smrtonosne oluje osjeća dug prema tim ljudima pa nastoji kroz svoje tekstove proširiti istinu i pomoći tim ljudima.
Uz tu negativnu stranu tadašnje američke politike autorica je isto tako kvalitetno zahvatila i problematiku rasizma te još i više teškog položaja žena pa se »Dječja mećava«, uz zaista moćnu priču dostojnu antičkih tragedija, čita i kao odličan tekst o već tada uočljivim negativnostima mladog američkog društva.
Melanie Benjamin je definitivno napisala izvanrednu knjigu, djelo koje – tim više što je utemeljeno na istinitom događaju i stvarnim likovima – teško može s one ljudske strane, bilo koga ostaviti ravnodušnim.
Istodobno, to je i knjiga koja upozorava na nedostatak odgovornosti politike i političara, i to ne samo prije te oluje, već i nakon nje. Jer, obraćajući se na kraju čitatelju u tekstu nazvanom »Autoričina bilješka« i govoreći o broju žrtava, Melanie Benjamin kaže: »Novine i zagovornici naseljavanja bili su zabrinuti da bi stvaran broj poginulih, za koji je većina mislila da je mnogo veći od službenih 235, prestrašio nove useljenike. Nadam se, a i vjerujem, kako će Dječja mećavavrlo brzo biti pretvorena u film ili TV seriju jer mi se nameće pitanje zašto to dosad već nije kvalitetno napravljeno s jednim od najdramatičnijih i najtužnijih trenutaka novije američke povijesti?!
| Izdavač | Stilus knjiga |
| Uvez | meki |
| Jezik | hrvatski |
| Broj stranica | 2022. |
| Godina izdavanja | 352 |
