Ova knjiga ima, kako i sam autor u predgovoru kaže, posebnu priču – tekst se nalazio na
njegovom blogu, a svoj je tisak doživio zahvaljujući čitateljima. Cjelokupna zarada knjige ide
Zakladi za mozak jer tema ove knjižice je upravo taj vitalni organ, tata-mata za sve u našem
tijelu, naša arhiva.
“Ima jedna bolnička soba na kraju jednog života, a u njoj je netko nasred poda podignuo
zeleni šator. U njemu se budi jedan čovjek, sav zadihan i uplašen, i ne zna gdje se nalazi. Kraj
njega sjedi jedan mlađi čovjek i šapuće: “Ne boj se!”, počinje ova pripovijest u čijem je
središtu jedan djed i njegov unuk, unuk kojeg djed, čiji mozak kopni, dok tijelo opstaje, želi
zadržati u mislima duže nego ikoga drugoga. Priča je to o ljubavi koja nikada ne prestaje –
ljubavi koja je, u ovom slučaju, rezultirala djecom, a, potom, i unucima.
Djed i njegov unuk Noah obožavatelji su matematike, pecanja, druženja, a nalaze se u
djedovom mozgu koji se smanjuje. Djed se nastoji uhvatiti za uspomene na suprugu koja je
voljela zumbule, a njega podnosila, ali i na unuka kojeg je svemu poučio, uvijek iznova
prepričavajući zgode iz svog života ili viceve koji ga nasmijavaju.
Izvrstan portret borbe čovjeka u ozbiljnim godinama da zadrži svoja najdragocjenija sjećanja,
ali i napora njegove obitelji da se pobrine za njega. Istovremeno moraju pronaći način kako
ga (polako) pustiti da ode. Dirljiva je ovo pričica koja otkriva tajnu života – ljubav naše
obitelji, naših bližnjih.
