Recenzija knjige Opasna ljubav, Colleen Hoover

Što je kuća manja, članovi obitelji se moraju više voljeti. Nema prostora da se ne vole.

Ako niste fan spisateljice Colleen Hoover, možda biste joj trebali dati šansu baš ovom knjigom! Opasna ljubav (eng. Ugly love) divan je ljubavni roman, čija će vam priča otopiti led oko srca.

Pročitala sam Ugly love (hrv. Opasna ljubav) i moram priznati da ne znam kako se osjećam, niti što mislim o toj knjizi. Nikada se nisam ovako osjećala nakon čitanja neke knjige, a čitala sam puno mučnijih knjiga. Možda čak i knjiga koje su sa sobom nosile neku ljepšu priču, možda knjiga na koje sam prolila više suza nego što sam na ovu prolila, ali ova knjiga me ostavila tako zabezeknutom. Praznom. Nije ostavila ništa u meni. Ništa što bi pomoglo oblikovati osjećaje, emocije, misli u riječi ili neku smislenu recenziju. Da ne pomislite da je ovo negativna recenzija, čak dapače!

Nekad šutnja govori više od svih riječi na svijetu. Nekad moja šutnja govori: Ne znam kako razgovarati s tobom. Ne znam o čemu razmišljaš. Razgovaraj sa mnom. Reci mi sve što si u životu rekao. Sve te riječi. Počevši od prve koju si u životu izgovorio.

Do prije nekoliko dana, dok nisam uzela ovu knjigu, držala sam se poprilično visokog stava kako ja ne želim čitati Colleen Hoover i njezine knjige, kako ja nisam taj tip osobe, da mi je to sve previše sladunjavo i sl., a izjavila sam također kako si ne odgovaramo kao autor-čitatelj, s obzirom na to da nisam dovršila čitanje Verity i imam izrazito negativno mišljenje o istoj. I naravno da sam ponovno pogazila svoju riječ i pročitala nešto za što sam rekla nikada, ni u snovima! Mogu reći kako mi se nakon ove knjige mišljenje o CoHo malo promijenilo, nabolje.

Ali kad nekog volite ljubiti samo zato što je ona ta osoba koja jest, razlika nije u užitku. Razlika je u boli koju osjećaš kad je ne ljubiš. Mene ne boli kad ne ljubim druge djevojke koje sam ljubio. Boli me samo kad ne ljubim Rachel. Možda to objašnjava zašto je tako strašno bolno zaljubiti se.

Ovako je teklo moje čitanje romana: započela sam knjigu 23 sata, čitala sam je do 2 ujutro i zaspala, nakon toga sam se sama od sebe probudila u 4:30 ujutro i naravno čitala do 8:30, tada sam ponovno zaspala i probudila se u podne, dovršavajući knjigu u ranim poslijepodnevnim satima. Dakle, pročitala sam je u manje od 24 sata! (a inače važim za sporog čitača :)) To ću još pridodati na važnost Kindleu, na kojemu sam knjigu čitala, a na njemu nemam toliki osjećaj za stranice jer vam nigdje ne pišu (piše samo postotak pročitanosti)

Lako je zamijeniti osjećaje i emocije za nešto što one nisu, posebno kada nekog gledaš u oči.

Nećemo se zavaravati kako spicy scene u ovoj knjizi nisu na svakih nekoliko stranica, ali priča koju ova knjiga nosi sa sobom je predivna. Moram reći kako mi se dojmio stil pisanja i lakoća uvođenja čitatelja u priču. Ne volim početke knjiga, jer moram iskoristiti punu koncentraciju kako bih shvatila tko, što, gdje, kada, kako i zašto, pa nekada u samim početcima odustanem. Neki pisci jednostavno ne znaju napisati početak i učiniti ga primamljivim za čitatelje, ali Colleen Hoover to itekako zna! Ona u prvih desetak stranica stavi jednu spicy scenu, vi se zadubite u priču i naposljetku i pročitate knjigu do kraja, ona je taj tip autora!

Tako da, lakoća uvođenja u priču savršena, stil pisanja fenomenalan, spicy scene su bome spicy. Ali to, ni u kojem slučaju, ne umanjuje vrijednost knjige i tu bolnu priču koju ona nosi sa sobom.

Tate, ljubav nije uvijek slatka. Nekad provedeš čitav život nadajući se da će se jednom nešto promijeniti. Popraviti. A onda, ni ne snađeš se, i opet si na početku, a negdje si putem izgubio svoje srce.