Malo je milijun godina da se netko oprosti s ljudima koje voli, a njoj su dali svega nekoliko minuta.
Kada sam prihvatila autorovu ponudu za čitanje knjige, dugo sam razmišljala kako ću napisati recenziju. Kada sam započela s čitanjem knjige, još sam više i intenzivnije razmišljala na koji način napisati svoje mišljenje o istoj. A, kada sam naposljetku knjigu i pročitala, znala sam kako ću napisati recenziju! Znala sam da niti autor svojom knjigom, niti ja svojom recenzijom, ne otvaramo rane iz prošlosti, već potičemo mir. Recenzija je ovo o izuzetno bolnom i teškom romanu, 260 dana, autora Marijana Gubine, koji opisuje svoje zatočeništvo za vrijeme Domovinskoga rata.
Vrlo mi je važno napomenuti na samome početku recenzije kako istom ne izražavam nikakve političke, nacionalne, vjerske i druge stavove, niti zauzimam strane. Komentiram i izražavam svoje mišljenje samo i isključivo o knjizi, njezinoj kvaliteti, stilu pisanja, lakoći čitanja, itd.
Jedino moja majka ne odustaje. Ne miri se ni sa čim. Majčinska ljubav prema djeci čini je nadčovjekom, čini je mojom super mamom.
Knjiga je napisana kao ispovijest; nema točno određeni početak i kraj poglavlja, kratka je, a tema vas samim naslovom zainteresira, dok vas priča potakne na čitanje i nemate drugog izbora, nego knjigu pročitati u jednome poslijepodnevu, baš kao što sam i ja učinila. Sjećam se kada sam još, tamo negdje, u šestome razredu osnovne škole za lektiru imala Mali ratni dnevnik (ili Moj tata spava s anđelima) i kako sam je pročitala u samo jednome poslijepodnevu, i već sutradan na sat Hrvatskoga jezika došla puna dojmova.
Tako je to s knjigama koje vas ‘dirnu’ na ovaj ili onaj način. Možete samo zamisliti na kakav maestralan, a opet tako jednostavan i primitivan, način su opisana zbivanja u ovoj knjizi da je mene, koja nisam postojala te 1991., dirnula i dovela do suza. Nije lako štivo i samim time nije za svakoga, smatram kako za čitanje iste morate imati barem nekakvih povijesnih saznanja (činjenica, brojeva, godina i sl.) Također, zanimljivo je što se autor koristi lokalizmima, arhaizmima i raznim posuđenicama iz drugih jezika, koje mi ovdje u Slavoniji često koristimo. To daje jednu posebnu notu, poveznicu s tadašnjim i sadašnjim vremenom. Ali, ne brinite se ako neku riječ ne razumijete, sve se nalaze u fusnotama na dnu stranice s objašnjenjima.
Nas smo dvoje premali da bi mu pomogli, no dovoljno veliki da osjetimo tu bol u prsima, taj odvratan osjećaj patnje, tu nemoć da pomognemo vlastitom ocu.
Svatko, koju god stranu zauzimao, ima neku svoju priču iz toga vremena, neke svoje voljene koje je izgubio i neke djeliće srca i povijesti koje je tada ostavio, ali važno je, kako i sam autor navodi, krenuti dalje – u budućnost. Krenuti putem mira. Krenuti putem napretka.
| Izdavač | AUXILIUM |
| Uvez | meki |
| Jezik | hrvatski |
| Broj stranica | 108 |
| Godina izdavanja | 2014. |
Prijavi se na Knjiški recenzeRAJ Newsletter!
