Recenzija knjige Grupa solidarnosti, Merijina de Boera

Tko je mlad, a desničar je, nema srca, tko je star, a ljevičar je, nema pameti.

Hmm… Recenzija za Grupu solidarnosti ni u kojem slučaju nije negativna recenzija, ali jednako tako ju ne mogu nazvati ni pozitivnom. Što mi se to (nije) svidjelo u ovome romanu M. de Boera?

Znate li za one tzv. bucket liste na koje svi stavljamo svoje želje, koje bismo jednoga dana voljeli ostvariti? E, baš na jednoj takvoj, doduše mojoj, bucket listi nalazi se i putovanje u Nizozemsku. Prije nekoliko tjedana mi je baka putovala u istu i donijela mi pregršt suvenira, kako sam strastveni sakupljač istih, a jedan od njih bila je i posebna knjiga iz van Goghovog muzeja. Takvi i slični suveniri, njezine uspomene koje je napravila, njezino oduševljenje uređenjem i okolišem, muzejima i ulicama, hranom, samo su još više potaknule moju želju za posjet Nizozemskoj. Ne znam zašto mi je ta država uvijek po povijesti, umjetnosti, arhitekturi i zelenilu bila primamljiva. Grupa solidarnosti, knjiga je koja je dijelom radnje smještena u Nizozemskoj, pa će za nas ‘nizozemcoljupce’ biti svojevrsno putovanje kroz istu!

Osjećao se staro, i to možda prvi put u životu. Prošlost ostavljamo u prošlosti – tako je uvijek mislio.

Obično ne odustajem od knjiga. Na bookstagramu imaju čak i naziv za to – DNF (don’t finished the book). Pročitala sam je, iako sam muku mučila do posljednje stranice i nekoliko puta stvarno pomišljala da je ne dovršim. Grupa solidarnosti, ne kao naslov knjige već kao naziv grupe unutar romana, je skupina aktivista koji se okupljaju jednom tjedno, dio svojih prihoda daju za tu zajednicu i provode raznorazne neobične aktivnosti. Možda je do mene, koja imam taj balkanski mentalitet, ali nije mi se svidio dio kada je cijela skupina, sastavljena od muškaraca i žena, gola i ‘slobodna’ plesala u šumi. To je samo jedna od situacija u kojoj sam razrogačenih očiju gledala u tekst i čitala, ali vjerujte mi – bilo ih je još.

Međutim, dio tematike knjige odgovara i njezinom naslovu, stoga ne možemo reći kako je ova knjiga potpuni promašaj. Solidarnost se u ovoj knjizi očituje kroz desetpostotna davanja haarlemskih idealista zemljama Trećega svijeta, kroz mjesečna davanja svakog od članova Grupi solidarnosti. Kada sam, nakon čitanja i duljeg premišljanja, dobro razmislila kako želim uobličiti svoje misli u recenziji, shvatila sam kako ova knjiga ima dublju poruku, no što ju dobijemo nakon samog, pukog čitanja romana. Dakako, umiješala se kroz ovu knjigu i ljubav, u tako netipičnu i neobičnu životu kroz lik Bernharda, ‘čovjeka koji se prvi put zaljubljuje’.

Suze su mu potekle neočekivano i padale na pod između nogu dok je pogrbljeno sjedio na stolici. U dobi od šezdeset pet godina, usred noći u New Yorku, shvatio je da je zadnji put bio sretan prije trideset godina, ili još i više. Istinski sretan. Da je desetljećima nakon toga živio samo napola, misleći kako nema zašto žaliti. Ali nikad više nije bilo kao onda.