Recenzija knjige Vučja djevojčica, Kristin Hannah

Ona je kao dijete vidjela ono što nitko, a naročito Ellie, nije: da je očeva sebičnost slomila majčin duh, baš kao što je on slomio duh mlađe kćeri.

Svi koji su ikada čitali knjige Kristin Hannah vjerujem da znaju kakav je osjećaj dočekati izlazak još jednog novog njezina izdanja. Jer znamo da ne može iznevjeriti, očekivanja su nam velika, ali s pokrićem! Toplina i neposrednost su definitivno glavne karakteristike njezinih romana, jer koliko im god teme bile različite toliko se pak možemo zbližiti s glavnim likovima te se često i sami prepoznati u nekima od priča.

Ovo je još jedan roman o bliskosti, moći bezuvjetne ljubavi i snazi novoga početka. Koliko napet toliko i dirljiv, na samom nas početku uvlači u samu srž radnje i napetost ne popušta do samoga kraja. Julija, poznata dječja psihijatrica, nakon tragedije koja joj je preko noći uništila karijeru, dolazi do ruba s kojeg nema povratka. Izgubila je posao, reputaciju, nema prijatelja niti obitelji, sama je u svojoj nesreći, a izlaz iz mračnog tunela se ne vidi! Neočekivan poziv sestre koju godinama nije vidjela bit će upravo slamka spasa za Juliju, tračak svjetla na kraju tunela, prilika za povratak u život… ali i put suočavanja s vlastitom prošlosti koju nikada nije uspjela potisnuti

Ovo bi dijete moglo biti najviše oštećeni pacijent s kojim je ikada radila, a bez šire pomoći jadna bi djevojčica mogla biti izgubljena i zaboravljena u sustavu baš kao što je bila u šumi.

Upoznavši neobičnu djevojčicu ponovno će pronaći sebe, shvatiti koliko je njezin život dobio smisao, osvijestiti da ljubav nikada ne nestane, samo se ponekad sakrije… Pomogle su jedna drugoj spoznati snagu prave ljubavi, dale su jedna drugoj smisao postojanja, spasile su jedna drugu… Vraćajući se na mjesto svojega odrastanja, Julia susreće stare prijatelje, budi stare uspomene, osjeća toplinu oko srca boraveći u svojoj nekadašnjoj kući, obnavlja odnos sa sestrom koji nikada nije bio onakav kakav bi trebao biti, ali i susreće neke nove ljude koji ju uvjeravaju da majčinska ljubav ne može nadomjestiti sve one potrebe koje jedna žena ima.

Alisa mora znati da nekamo pripada, i nekome, iako to još ne razumije. A i ja trebam nju!

Hoće li imati dovoljno snage i hrabrosti pružiti sebi još jednu priliku za pravu ljubav i hoće li uspjeti spasiti sebe, ali i njega, koji takvu pomoć očajnički treba… Ono što slijedi ispit je granica Julijine vjere i snage dok se bori da pronađe dom za Alisu… ali i sebe!

Susrela je njegov pogled i ugledala strah u njegovim plavim očima. Plašio se nje, plašio se njih. Razumjela je taj strah; oblikovao je veći dio njezina života. Strast je bila opasna stvar, a ljubav još više. U većini slučajeva upravo je ljubav uništila njezine pacijente- ili previše nje ili njezin nedostatak.